Povijest korištenja Taihu kamenja duga je i duboka, a datira još u kasno proljeće i jesen-prije nekih 2500 godina. Kada je kralj Fuchai od Wua sagradio kraljevski vrt na planini Lingyan u Suzhou za legendarnu ljepoticu Xi Shi, ugradio je kamenje Taihu; ovo predstavlja jedan od najranijih dokumentiranih primjera njihove uporabe. Do dinastija Sui i Tang, korištenje kamenja Taihu postalo je još raširenije, a od dinastije Song nadalje, ono se počelo smatrati samom suštinom dizajna vrtova. Međutim, tijekom feudalnog doba, Taihu kamenje je prvenstveno bilo predmet razonode i cijenjenja careva, aristokrata i visokih-činovnika. Kako bi uljepšale svoja dvorišta i izgradile svoje privatne posjede, te su elite prisilno regrutirale radne mase da vade i transportiraju kamenje-što je praksa koja je nanijela neizrecive patnje običnim ljudima.
Iako se incident "Huashigang" (Počast cvijećem i kamenu) dogodio prije više od osam stoljeća, preživjelo kamenje Taihu iz tog doba ostalo je razbacano po brojnim vrtovima u raznim regijama. Značajni primjeri-za koje se sve popularno vjeruje da su relikvije počasti Huashigangu-uključuju *Yulinglong* (izvrsni žad) u šangajskom vrtu Yu; *Ruiyunfeng* (vrh povoljnog oblaka) u srednjoj školi Suzhou No. 10 i *Guanyunfeng* (okrunjeni vrh oblaka) u dugom vrtu; "Kamen ostatak južnog vrta" u muzeju Yangzhou; i *Xianrenfeng* (Vrh besmrtnika) u vrtu Zhan u Nanjingu. Nadalje, za *Laorenshi* (Kamen starca) u Ljetnoj palači u Pekingu, zajedno s nekoliko drugih poznatih Taihu kamenova pronađenih u parku Beihai i parku Zhongshan, također se u velikoj mjeri vjeruje da su ostaci Huashigang poklona koji je izvorno bio namijenjen Carskom vrtu "Genyue" u Kaifengu za vrijeme dinastije Sjeverni Song; ovo je kamenje naknadno prevezeno u Peking nakon uspona dinastije Jin.
